Život nije fer

Otkad znam za sebe bavim se sportom. Iako sam, realno gledano, rođena s dvije lijeve.

S tri godine roditelji su me stavili na skije. Sreća moja. Jer da mi nema skijanja, ne znam za koji bih drugi sport mogla sa samopouzdanjem reći da sam stvarno dobra u njemu.

S osam godina na nagovor prijateljice krenula sam na košarku. Ova avantura trajala je punih šest godina. Otprilike se svodila na to da su se ljudi dok sam igrala košarku molili da ne padnem dok trčim, a ne da zabijem koš. Možda malo pretjerujem, ali u tim godinama koordinacija pokreta mi nije bila jača strana.

S dvanaest godina uronila sam u odbojkaške vode. Tu sam se nekako najbolje pronašla, najduže ostala i najviše naučila. Kako o sportu, tako i sebi i životu. Iako nisam bila toga svjesna dok nisam krenula na faks, malo odrasla i uskoro se zaposlila, sport mi je bio odlična priprema za život.

Ne možeš više? Ili ti se samo ne da?

Bavljenje sportom ti omogući da naučiš puno o sebi. I o tome kakva si osoba. I o tome koliko tvoje tijelo može. I koliko jako. I koliko brzo. I koliko dobro. Uvidiš da možeš pomicati vlastite granice. Shvatiš da možeš stvari za koje si mislio da nikad nećeš moći. I naučiš razliku između toga da ti se nešto ne da i toga da nešto zaista ne možeš.

U sportu je to otprilike trenutak kad trčiš i trčiš i trčiš i trčiš i trčiš i kažeš sam sebi kako ne možeš više te odlučiš stati. Ne zato što te bole noge. Ne zato što ne možeš disati. Ne zato što imaš osjećaj kako ćeš se srušiti. Već zato što ti se jednostavno više ne da.

Ja sam taj trenutak doživjela sto puta. I na Jarunu kad bih rekla kako ne mogu pretrčati još jedan kilometar. I u teretani kad bih rekla kako ne mogu odraditi još jednu seriju vježbi. I na faksu kad bih rekla kako ne mogu položiti dva ispita u jedan dan. I na poslu kad bih rekla kako ne mogu odraditi još jedan zadatak. Na kraju krajeva, i skoro svaki dan kad bih rekla kako se ne mogu probuditi u šest ujutro. A zapravo sam sve to mogla. Samo mi se nije dalo.

Jednom kad sam to shvatila i prestala govoriti ne mogu, odjednom sam toliko toga više mogla. Jer tko ne pretrči kilometar više samo zato što mu se ne da? Tko ne napravi još jednu seriju vježbi samo zato što mu se ne da? Tko ne položi dva ispita u jedan dan samo zato što mu se da? Tko ne odradi još jedan zadatak na poslu samo zato što mu se ne da? Tko se ne probudi u šest ujutro samo zato što mu se ne da? Lijenčina, eto tko. A ja to nisam željela biti.

Pa sam počela trčati taj kilometar više. Odrađivati tu dodatnu seriju vježbi. Polagati dva ispita u jednom danu. Odrađivati još onaj jedan zadatak na poslu. A s ovim buđenjem u šest ujutro se još uvijek borim. I to neuspješno. Ali, i to je ok.

Ok je da ti se nešto ne da. Isto kao što je ok i da nešto ne možeš. Samo budi svjestan razlike između te dvije stvari. I nemoj se skrivati iza „ne mogu“ zato što ti se zapravo ne da. Jer tek kad počneš odrađivati baš te stvari koje ti se samo nisu dale, shvatit ćeš koliko zapravo možeš. A to je, vjeruj mi, jedan od boljih osjećaja. I u sportu. I u školi. I na faksu. I na poslu. I u životu.

Ljubomora te nikamo neće odvesti, a mogao bi previše izgubiti

Moram priznati kako već dugo vremena nisam osjetila ljubomoru prema nekome. Ne zato što smatram da sam najbolja, najljepša, najpametnija i najuspješnija, nego zato što znam da nisam. Pa mi je, nekako jednostavno i lako, prihvatiti da ima i boljih i ljepših i pametnijih i uspješnijih od mene.

S obzirom na to da su me roditelji i sami oduvijek tako odgajali, moram priznati da ne pamtim previše ljubomornih zgoda kroz život. Sjećam se one s nepune tri godine kad mi je brat stigao na svijet i oteo svu pažnju. Sjećam se one s trinaest godina kad su mi sve frendice imale dečka, a ja nisam mogla ni naći nekoga u koga bih se zaljubila. I sjećam se one s petnaest godina koju ću sad podijeliti s tobom.

Bio je to kraj ljeta 2009. godine. Sve se nekako super posložilo. Upisala sam srednju školu koju sam željela. Imala sam super društvo. Krenule su kondicijske pripreme za novu sezonu i bilo je jasno kako ću biti stalni dio seniorske ekipe. Bolje nije moglo.

A onda se ekipi pridružila cura koja se nedavno doselila iz drugog grada gdje je godinama trenirala odbojku. Nakon prvog treninga bilo mi je jasno kako konkuriramo za istu poziciju. A s obzirom na njezin talent, i tko će biti prvi izbor. Nije mi bilo svejedno. I naravno da sam bila ljubomorna.

Pa sam curu totalno izhejtala. I na terenu i van terena. Kad bi došla na trening, ne bih je ni pozdravila. Kad bi dobro igrala, ja bih bjesnila. Kad smo putovale zajedno na utakmice, ne bih progovorila ni riječ s njom. Kad bi se ozlijedila, ja bih slatko trljala ruke. Kad ne bi imala prijevoz na trening u pravo vrijeme, ne bih joj pomogla. Kad je prolazila kroz ljubavne jade, ja bih se smijala. Kad joj je trebao savjet oko škole, okretala sam očima. Danas ne znam za curu ni gdje je, ni kako je, ni što radi. I baš mi je dobro.

Šalim se. Iako u najgorim tinejdžerskim godinama, uspjela sam iskorijeniti ljubomoru i sprijateljiti se s curom skoro pa odmah. I na terenu i van terena. Kad bi došla na trening, jedna prema drugoj bismo letjele u zagrljaj s najnovijom pričom što se dogodilo taj dan. Kad bi dobro igrala, ja bih bila maksimalno ponosna na nju. Kad smo putovale zajedno na utakmice, nisu nas mogli zagasiti ni na višesatnoj vožnji koliko smo brbljale. Kad bi se ozlijedila zajedno smo obilazile doktore, kiropraktičare i dijelile si savjete kako umanjiti bolove. Kad ne bi imala prijevoz na trening u pravo vrijeme, satima bih joj radila društvo kako ne bi sama čekala. Kad je prolazila kroz ljubavne jade, oh well, mislim da je dovoljno reći da se danas istima zajedno smijemo. Kad joj je trebao savjet oko škole, vjerujem da sam uvijek bila GO TO osoba. Danas znam za curu i gdje je, i kako je, i što radi. I definitivno mi je tako bolje.

Znaš zašto mi je bolje? Jer nisam dopustila da me ljubomora obuzme. Jer nisam dopustila da me povrijeđenost zaludi. Jer nisam dopustila da me uhvati mržnja prema nekome samo zato što je u nečemu bolji od mene. Nego sam odlučila dati curi priliku. I danas mi je baš ta cura jedna od najboljih prijateljica i najdražih osoba u životu. A cijela ova priča definitivno omiljena u moru sportskih lekcija kroz godine.  

Život nije fer

Odbojka je bila i ostat će moja velika ljubav. Ako u nešto u životu ponovno uložim toliko truda, vremena i ljubavi kao u odbojku, bez pretjerivanja mogu reći kako ću u tome biti najbolja. I velika većina ljudi koja je u tim godinama na ovaj ili onaj način prošla kroz moj život će se složiti. No, kao što znate, danas nisam profesionalna odbojkašica. Dakle, u odbojci mi to nije uspjelo.

Trenirala sam nekoliko puta tjedno. Ponekad i dva puta dnevno. S temperaturom. Sa zamotanim koljenom. S bandažama na zglobu. Na brufenima. Na aspirinima. Unatoč ispitima koje sam imala drugi dan. Unatoč dejtovima koje sam otkazivala. Unatoč izlascima na koje sam kasnila. Nekad sam bila bolja. Nekad lošija. Ali uvijek sam se trudila i voljela to što radim. Vjerovala sam u onu kako se trud uvijek isplati. Kako ću zbog brojnih treninga biti bolja. Kako ću zbog brojnih treninga imati više prilika. I kako ću zbog brojnih treninga dobiti priliku više igrati na sljedećoj utakmici. Jer to tako ide u životu, zar ne?

E pa, ne. Nije se dogodilo jednom da se preko noći ekipi pridružila puno talentiranija cura koja me bez problema zamijenila. Nije se dogodilo jednom da je prednost dobila starija i iskusnija cura koja je imala pet puta manje treninga od mene. Nije se dogodilo jednom da sam se vratila doma razočarana i ljuta jer to nije fer.

A onda je moj tata, za mene najbolji life coach (iako će ga isti vjerojatno poželjeti objesiti nakon što pročitaju ovo), odlučio popričati sa mnom. Rekao mi je kako nikome nije bitno koliko treniram, ako nisam najbolja. Rekao mi je kako nikome nije bitno koliko treniram, ako će netko drugi s manje treninga dati bolje rezultate od mene. Rekao mi je kako nikome nije bitno koliko treniram, osim meni samoj. Rekao mi je kako život nije fer i kako svijet tako funkcionira. I u školi. I u poslu. I u svemu.

Tada još u školskim vodama, odlučila sam mu dokazati kako je u krivu. Pa u školi dobivaju jedinice oni koji ne uče, a petice oni koji uče. Pogledao me i nasmijao se. Pitao me kako je fer da ja s dva sata učenja matematike dobijem pet, a moja frendica koja danima uči za ispit jedva tri? Kakvo glupo pitanje! Pa jer meni očito bolje ide matematika. I tad sam shvatila. Nekome bolje ide odbojka.

Život nije fer. Neki to nauče u školi. Neki to nauče u sportu. Neki to nauče u poslu. Svi mi, na ovaj ili onaj način, to naučimo u životu.

Nećemo se jednom naći u situaciji da netko drugi lakše isporučuje rezultate. Nećemo se jednom naći u situaciji da netko drugi ima više iskustva od nas. Nećemo se jednom naći u situaciji da je netko drugi jednostavno bolji od nas.

Ali, to ne znači da ne treba raditi. To ne znači da se ne treba truditi. To ne znači da ne treba vjerovati u sebe. To samo znači da će se neki od nas truditi malo više.  To samo znači da će neki od nas raditi malo duže. To samo znači da će neki od nas morati vjerovati u sebe malo više. I to samo znači da će neki od nas tražiti ono u čemu će biti najbolji malo duže. Ponekad će u cijeloj toj priči bitnu ulogu odigrati i sreća. Ponekad i znanje. Ponekad i kontakti. Ali, uvijek mi. Odnosno, TI. I TVOJA volja. I TVOJA želja. I TVOJ trud. I TVOJ rad. I TVOJA vjera u samog sebe.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *