Hvala ti mama!

Kad sam prije nešto manje od pola godine navršila dvadesetčetvrti rođendan, palo mi je na pamet kako je moja majka u tim godinama već diplomirala, bila zaposlena, udana i imala dijete. I lako za diplomu, ja sam tad baš privodila svoj diplomski rad kraju. I lako za posao, uvijek sam vjerovala da to ovisi o meni i mojim sposobnostima. I lako za udaju, ne pada mi na pamet. Ali nezamislivo teško za dijete. Pa jedva se sjetim sebe nahraniti u tri popodne kad shvatim da sam zaboravila doručkovati.

Moja majka i ja smo dvije totalne suprotnosti.

Ona se još uvijek topi na romantične filmove poput Prljavog plesa iako ga je pogledala već najmanje sto puta. Ja iste izbjegavam u širokom luku i uvijek ću radije pogledati dobar ratni film.
Ona nikad nigdje neće zakasniti. Ja ne znam jesam ikad igdje došla na vrijeme.
Ona će uvijek sve unaprijed organizirati do zadnjeg detalja i napraviti dramu ako slučajno nešto nije kako je ona zamislila. Ja upravo ležim na kauču dok ovo pišem i razmišljam kako opet sve radim u zadnji čas i nemam nikakav plan za danas.

Ipak, to tko sam danas, najviše dugujem njoj.

Premda joj to često ne govorim, uhvatim se ponekad u situacijama kad mi njezine riječi prođu kroz glavu čak i kad je nekoliko tisuća kilometara dalje od mene. Tada shvatim koliko je zapravo ona utjecala na to što danas razmišljam tako kako razmišljam i ponašam se tako kako se ponašam.

Sjetim se svoje majke ponekad u svakodnevnim situacijama.

Sjetim je se svaki put kad netko uđe u trgovinu bez da pozdravi djelatnice jer eto, ne da mu se i tko kaže da se to uopće mora.
Sjetim je se svaki put kad netko u tramvaju odluči ne ustupiti svoje mjesto bakici jer eto, i on plaća kartu pa imaju jednako pravo sjediti.
Sjetim je se svaki put kad netko bez pardona oslovi stariju osobu s TI iako ju vidi prvi put u životu.

Sjetim je se jer meni to nije normalno.

Nije mi normalno ući u trgovinu bez automatskog dobar dan. Iako nekad to svoje dobar dan ispalim u devet navečer i nasmijem se sama sebi jer ne znam koje je doba dana.
Nije mi normalno sjediti u tramvaju ako je u isti ušla osoba starija od mene. Iako nekad ustanem i ponudim mjesto ženi od 40 godina koja nakon toga ode kupiti kremu za bore jer misli da izgleda prestaro za svoje godine.
Nije mi normalno obratiti se osobi starijoj od sebe s TI bez da ona prva na tome inzistira. A i nakon pa se borim sama sa sobom.

Sjetim je se jer znam da mi to nije normalno zato što me ona odgajala tako da mi to ne bude normalno.

Moj brat je s četiri godine završio u suzama jer je mama vidjela kako je prošao kraj susjeda bez da ga je pozdravio. Nije nju zanimalo što nije ni susjed njega pozdravio. Mlađi pozdravljaju prvi. A kad joj je brat u suzama objasnio kako je prestao pozdravljati susjeda jer mu ovaj nikad ne odzdravi, mama mu je objasnila kako to nije opravdanje. Na stranu to što je drugog dana zaustavila tog istog susjeda na ulici da mu objasni da ona svoje četverogodišnje dijete uči tome da pozdravlja susjede i poznanike kad ih sretne pa da ga moli da se on bar udostoji pozdraviti natrag.

Ja sam se s druge strane unatoč svom 5,0 prosjeku ocjena uvijek tresla kad bih znala da mi mama ide na informacije u školi. Nije vam nju zanimalo koliko sam ja dobila iz hrvatskog ili što sam najbolje riješila ispit iz matematike. Ona je od mog prvog razreda osnovne škole do četvrtog srednje na informacije dolazila s rečenicom: „Ne morate mi otvarati dnevnik, ne zanimaju me ocjene, da čujem kakvo je ponašanje?“. I jao se ga meni ako sam se taj dan posvađala s Franom ili pričala s Antonelom za vrijeme nastave. Sve petice ovog svijeta mi nisu bile od pomoći.

Vjerojatno mi se baš zato, svaki put kad pomislim kako se moram malo opustiti po pitanju pozdravljanja u trgovini, prepuštanja mjesta u tramvaju i persiranja starijim osobama, pred očima stvori moja majka. Tad se nasmijem jer znam kako bi me se preko noći odrekla da zaboravim što je pristojnost i kako me godinama odgajala.

Sjetim se svoje majke ponekad kad razmišljam o životu.

Njezine su mi riječi prošle kroz glavu i jučer dok sam na poslu razgovarala s vrlo dragom i simpatičnom ženom koja je zaposlena kao sobarica u tvrtki u kojoj radim. Gospođa me uporno oslovljavala s ‘gospođice’ i obraćala mi se s Vi. S obzirom na to da je četrdesetak godina starija, zamolila sam ju da mi ne persira. Neuspješno. Objasnila mi je kako je dužna tako mi se obraćati s obzirom na posao koji radim te da ju ne oslovljavam s ‘gospođo’ jer ona za razliku od mene nikad nije završila fakultet.

U sekundi su me šokirale njezine riječi, a onda sam joj odgovorila kako se ne slažem s njom i kako to je li žena završila fakultet ne znači da je manje ili više gospođa. Rekla mi je kako mladi danas ne razmišljaju kao ja i kako sam baš lijepo odgojena.

U sekundi sam se sjetila svoje majke i nasmijala.

Možda bi i mene danas stavila u kategoriju tih ‘mladih’ da nije bilo zgode od prije petnaestak godina.

Naime, imala sam desetak godina kad nas je na početku školske godine razrednik obavijestio kako smo obavezni pozdravljati sve djelatnike škole ako želimo da naše vladanje bude ocijenjeno uzornim. I ravnatelja. I učiteljicu koju volimo. I učitelja kojeg ne volimo. I učitelje koji nam nikad nisu predavali. I kućnog majstora. I kuharicu. I čistačice.

Sjećam se kako su u tom trenutku sa svih strana učionice krenuli komentari o tome kako nije normalno pridavati jednaku važnost tome da pozdravimo ravnatelja kao i čistačicu. S jedne strane jer nikog osim učitelja i ravnatelja nismo ubrajali u kategoriju školske garde, a sad bi trebali dijeliti nekoliko više pozdrava dnevno. S druge strane jer čistačice vidiš na svakom koraku škole svaki dan, a ravnatelja sretneš nekoliko puta godišnje pa će i to uvećati broj pozdrava koji će se morati dijeliti na dnevnoj bazi. I s ružne strane, zaključak kako su čistačice samo čistačice, a ravnatelj je ipak ravnatelj.

Kako to već biva, po povratku iz škole prenijela sam mami vijesti uz popratne komentare iz učionice. Pogledala me u šoku. Tad mi je ekspresno objasnila kako svijet funkcionira. Pitala me mislim li da bi nju ljudi trebali pozdravljati da je čistačica. Nasmijala sam se i odgovorila kako me pita gluposti jer se njoj ionako nikad neće dogoditi da mora raditi taj posao. Rekla mi je kako to što je ona danas direktorica ne znači kako već sutra ne može dobiti otkaz te kako bi tada bez razmišljanja prihvatila posao čistačice jer nijedan posao nije sramota i po tome ne treba suditi ljude.

Šokirala me. Ne zato što je izjednačila važnost žene koja je direktorica s važnošću žene koja je čistačica. To bih ionako naučila prije ili kasnije u životu. Nego zato što sam znala da ona doista misli to što govori. Ona bi, zaista, bila spremna zaposliti se kao čistačica da sutra ostane bez posla.

I tad sam shvatila. Naučila. I zapamtila. Za cijeli život.
Da nijednog kućnog majstora nemam razloga manje poštovati od jednog direktora.
Da nijednu sobaricu nemam  razloga manje poštovati od jedne direktorice.
I da nijednu čistačicu nemam razloga manje poštovati od jedne ravnateljice.
Jer na kraju dana, svi su oni jednaki ljudi. Koji se bore rukama i nogama da stvore nešto. Koji uz puno truda i još više znoja nastoje napraviti sve za svoju obitelj. I koji ako nisu svjesni toga da se već sutra mogu naći u koži onog drugog, znaju manje o životu nego što sam ja znala tada sa svojih deset godina.

Sjetim se svoje majke uvijek kad sagledavam pojam žene i majke.

Moja majka i ja smo dvije totalne suprotnosti.
I kad je riječ o osobnosti.
I kad je riječ o načinu razmišljanja.
I kad je riječ o brojnim životnim postavkama.

I nekad me to užasno plaši.

Jer znam da su upravo njezina osobnost, njezin način razmišljanja i njezine životne postavke razlog zbog kojeg je ona žena kojoj se divim.

Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu s 24 godine roditi prvo dijete, s 27 godina drugo i podrediti im cijeli svoj život.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu uz osmosatni posao prvih nekoliko godina mog života raditi još jedan posao samo kako mi ništa ne bi nedostajalo.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu većinu vremena odgajati djecu posve sama.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu kuhati, prati, peglati i čistiti.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu uz dvoje djece izgraditi uspješnu poslovnu karijeru.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu prevaliti sto kilometara samo kako bi vidjela svoje roditelje, djeda, baku, brata, šogoricu ili nećaka.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu biti dobra osoba.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu pomagati drugima.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu biti žena.
Žena zbog koje mi se uvijek činilo kako je najlakše na svijetu biti majka.
Žena zbog koje sam naučila što znači biti kraljica.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *